Obično jedna od prvih stvari koje radim kada igram igru je da povećam svetlinu. Nema tamnih ili mračnih mesta za mene: želim da vidim sve u svetlim, živopisnim detaljima. Zato treba da vam nešto kaže činjenica da sam jedna od prvih stvari koje sam uradio kada sam počeo da igram Arto bilo da sam smanjio svetlinu. Iako ne bih rekao da je igra ružna – apsolutno nije – može biti malo nepodnošljiva za stare mrežnjače ako niste pažljivi.
Dobra vest je da kada rešite taj problem, Arto je zaista prelep za posmatranje. Ovo je igra u kojoj je osnovna premisa da vraćate boje u monohromatski svet, i ta priča se prenosi u svakom koraku koji preduzmete u ovoj igri. Ne samo da je svaki nivo prava eksplozija boja, već igra takođe veoma dobro uspeva da vam pruži različite umetničke stilove gde god da idete. Ne manjka igara u kojima vraćate boje u svet – samo mi na pamet padaju de Blob, Chicory, Discolored i Rainbow Billy, a znam da ih ima još mnogo – ali Arto mora da bude najšareniji od svih.
Šteta je, međutim, što je igranje igre tako dosadno.
Arto je akciona igra u stilu „hack & slash“ u kojoj ne radite mnogo više osim što „hakujete“ i „sečete“ kroz talase neprijatelja. Polako učite druge veštine, ali nijedna od njih ne deluje kao veliko unapređenje u odnosu na osnovne napade, a neprijatelji – posebno bosovi – često deluju kao sunđeri, upijajući ogromnu količinu štete, a da vam pritom ne pruže nikakvu naznaku da pravite ogromnu razliku.
Takođe, ne pomaže ni to što se Arto loše objašnjava. Igra slabo objašnjava kako da radite ono što radite, uglavnom zbog toga što je font neverovatno sitan (barem na Steam Decku). Prilično sam siguran da sam propustio ključne informacije zbog toga što jedva mogu da pročitam šta je na ekranu. Budući da su kontrole prilično intuitivne – kao što sam rekao, ima puno „hakovanja“ i „sečenja“, i prilično je očigledno kako blokirati i parirati – igru je i dalje dovoljno lako shvatiti, ali može doslovno izazvati glavobolju pokušavati da vidite šta vam još igra poručuje.
Trebam da dodam i da mala slova nisu jedini put kada je igra teška za videti. Povremeno će igra iznenada promeniti stil, i iako izgleda cool – jer, ponavljam, sve u Arto izgleda neverovatno – nije baš zabavno igrati kroz te promene. Povremeno sam gubio deo ograničenih poena zdravlja jer se igra drastično promenila u bojama ili stilu baš u trenutku kada se bos kretao prema meni, i nije bilo ništa što sam mogao da uradim po tom pitanju.
Sve to je dovoljno da poželite da jednostavno možete da posmatrate Arto umesto da ga igrate. Verovatno bi bilo odlično kao vizuelni roman ili šetnja simulator, gde biste mogli da uživate u nevjerojatnim vizualima, a da se previše ne brinete o samoj igrivosti – ali u ovom stanju, kao akciona igra u stilu „hack & slash“, mnogo je teže je preporučiti.