Postoji određena privlačnost u igrama sa figuricama na tabli. Gledanje ogromnih armija sastavljenih od stvarnih, fizičkih modela na stolu pred vama izaziva neku vrstu divljenja. Provodeći beskrajne sate farbajući omiljene likove i vojske i konačno ih koristeći u prijateljskoj borbi je fantastičan osećaj. Ona lična veza koju osećate prema svojim samostvorenim vojskama nadoknađuje nedostatak upečatljive, animirane igre. Međutim, pravila u ovim igrama su podjednako taktička i zahtevaju strategijski um.
Moonbreaker nastoji da prevede ta osećanja u digitalno iskustvo, potpuno oslikavajući osećaj sakupljanja, farbanja i korišćenja modela bez često previsokih troškova ulaska u fizičke modelarske igre.
Ta prepreka za ulazak zaista je jedna od najvećih prednosti Moonbreakera, ako mene pitate. Igre sa modelima poput Warhammera mogu koštati stotine dolara da se sastavi jedna vojska, pa čak i više. U Moonbreakeru, cena koju plaćate je jednostavno cena igre, nakon čega vam je svaki model dostupan. Svaka druga kupovina je čisto kozmetička.
To znači da je svaka vojska koju možete zamisliti sa Moonbreaker-ovom postavkom dostupna odmah na početku. Ovo je dvostruko istina kada shvatite da nema ograničenja o tome koji modeli mogu biti u vojsci.
Umesto da se opredeli za pristup ratovanju fokusiranom na frakcije, svaki model u Moonbreakeru je jedinstveni plaćenik koji može biti dodat bilo kojoj „posadi“. Jedine izuzeci su kapetani, koji su vaše komandne jedinice i mogu biti postavljeni samo jedan u posadu. Svaka posada se sastoji od jednog kapetana i deset članova posade, koji su svi izbalansirani prema trošku potrebnom za njihovo raspoređivanje. Ovo odsustvo ograničenja omogućava nevjerojatnu taktičku varijaciju u timovima, sa vrlo malo ili možda čak ni „obaveznih“ jedinica u igri.
Gameplay u Moonbreakeru je prilično sličan mnogim stvarima koje biste mogli pronaći u sferi tablićnih igara, s jedinom razlikom u potpunom nedostatku kockica. Jedinice se kreću i napadaju specijalnim sposobnostima koje vam omogućavaju da bacite dok god imate resurse za to. Jedinice se mogu rasporediti i koristiti odmah (iako se ne mogu kretati) sve dok je vaš red i imate bodove za njihovo raspoređivanje. Igre se dobijaju osvajanjem poena ili ubijanjem kapetana posade, uz stalnu borbu sve dok jedna strana ne uspostavi dominaciju na ovaj ili onaj način.
Jedna velika primedba koju imam na borbu je da napadi na daljinu imaju procenat šanse za pogodak. Iako je to nedvojbeno učinjeno da bi se igra izbalansirala za napadače u borbi na blizinu, možete promašiti i sa 90% šanse za pogodak, i uvek ćete me čuti kako se žalim na to sa svojom gotovo potpuno postavkom jedinica sa napadima na daljinu.
Moonbreaker je imao opciju da učini postavku izuzetno animiranom, koristeći format video igre kao neki drugi konverzije serija igara sa tabli u video igre. Međutim, Moonbreaker ostaje veran svojoj inspiraciji i prikazuje svaku jedinicu kao čvrst, statičan model. Iako su SFX i glasovna gluma prisutni, nema efekata ili animacija, što vam omogućava da koristite svoju maštu na isti način kao što biste to mogli u fizičkoj igri na tabli.
To takođe omogućava igri neverovatno detaljan sistem farbanja jedinica. Možete da ofarbate svaki model u igri sa koliko god paleta želite, koristeći neverovatno realnu simulaciju farbanja koja koristi osnovno bojenje, airbrushing, mešanje paleta i još mnogo toga. Igrači mogu izgubiti sate samo farbajući modele, a da nikada ne odigraju igru i ipak dobiti puno za ulaznu cenu.
Režimi igre su podeljeni između jednog igrača, moda boss rush, borbi više igrača i mečeva protiv AI-ja za vežbu. Većina ljudi će verovatno biti privučena višeigračkim režimom, sa mogućnošću da svoje personalizovane ekipe suočite licem u lice sa drugim igračima online. Iako uzbudljivo, moram reći da trenutno imam problema da pronađem druge igrače online, što će se, nadam se, promeniti kako Moonbreaker bude dobio zasluženi bum igrača.
Boss Rush je zanimljiv pristup formuli, sa gotovo roglajk desetorundnim mečem gde se suočavate protiv AI kontrolisanih ekipa sa postojanim zdravljem kapetana. Sakupljate nove članove posade, pojačanja i druge bonuse kako napredujete niz lestvicu, sa sve težim borbama. Jedini nedostatak ovog moda je što morate prihvatiti unapred odabranu listu vojske i ne možete odmah doneti svoju ekipu, iako bi to moglo znatno narušiti balans ako biste to mogli.
Jedini problem koji imam sa Moonbreaker-om, koji prepoznajem kao stvar ukusa, je sa dizajnom likova u igri.
Ovo je ponovo stvar lične preferencije, koju neće svaki igrač razumeti. Međutim, mislim da je ono što zaista čini igru u stilu table ta sposobnost povezivanja sa vašim modelima. Ne samo da vam je potrebna ogromna sloboda u prilagođavanju, već bi trebalo da volite modele i osećate povezanost sa likom koji donosite na sto. To je ono što čini isticanje posebnih likova i provođenje sati farbanjem da se oseća tako posebnim.
Obimna priča za svakog lika u Moonbreakeru pomaže, ali ako sve svedemo na to, jednostavno nisam obožavalac stila igre. Deluje previše visoko-naučno, slično kao Čuvari Galaksije u svom prikazu, i ne privlači me lično. Sa manje od ekipe vredne likova koje sam smatrao fascinantnim, moram priznati da igra nije uspela da zadrži moju pažnju predugo. Međutim, ovo je uglavnom pitanje mog ukusa i potpuno bi se moglo promeniti ako igra dobije DLC ili proširenje liste likova koje uspe da me privuče.
Moonbreaker je potpuno jedinstvena igra, drugačija od bilo čega drugog na tržištu trenutno. Iako nisam pronašao ličnu povezanost sa postavom likova u igri, nemoguće je ne prepoznati fantastičnu konverziju igara tablićnog ratovanja u virtuelni prostor, stvarajući igru sa tonom prilagodljivosti i zabavnih, zauvek ponovljivih mehanika.