Iako smo u poslednjih nekoliko godina ostvarili veliki napredak u razvoju VR tehnologije, može se reći da tehnologija još uvek ima dosta prostora za napredak. Čak i sa pojavom Valve Index ili PSVR2, VR još uvek ne može potpuno da se izjednači sa tradicionalnim gejmingom ni po pitanju kvaliteta ni po pitanju uranjanja, što je pomalo paradoksalno. Lako je izgubiti se u igrama poput Tetrisa ili Beat Saber-a, ali ne zato što se osećate potpuno uronjeni u svet. Igre sa pričom, poput Peaky Blinders: The King’s Ransom, i dalje se bore da pruže potpuno obuhvatno iskustvo. Međutim, kao što je slučaj sa Half Life: Alyx i, donekle, Boneworks, atmosfera je ključna u The King’s Ransom.
Vi igrate dezertira iz vojske Njegovog Veličanstva koji dolazi u uljane zadnje ulice Birmingema 1920-ih godina da se pridruži Peaky Blindersima. Predvođena Tomijem Šelbijem i njegovim bratom Arthurom koji brzo gube živce, banda je već uveliko poznata i smatra se pravom snagom na ulicama Birmingema. Kroz niz nesrećnih okolnosti, upleteni ste u zaveru da ukradete Crvenu kutiju Vinstona Čerčila, aktovku koja slučajno sadrži imena svih trenutno aktivnih špijuna u Britaniji. Kao što možete zamisliti, mnoge frakcije traže tu aktovku, a stizanje do nje prvi može značajno uticati na vaš položaj u bandi Peaky Blinders.
Svi koji su upoznati sa TV serijom verovatno će imati unapred formirane predstave, i ovaj put bih vas podstakao da to i uradite. Peaky Blinders je jedna od najboljih kriminalističkih drama poslednjih deset godina, sa Cillianom Murphyjem, Paulom Andersonom i nedavno preminulom, veoma nedostajalom Helen McRory koja pružaju ono što mnogi smatraju najboljim nastupima u svojim karijerama kao glavna trojka. To je moćna serija, često neverovatno iskrena u svom pripovedanju i hrabra u svojoj izvedbi, koja se bavi mnogim pitanjima kao što su klasizam, alkoholizam, PTSP, mizoginija i terorizam. Ali to je takođe veoma ljudska serija, koja prikazuje nesavršene, emocionalno izazvane likove koji na kraju rade ono što moraju da bi preživeli.
The King’s Ransom radi ono što može sa izvornim materijalom, što nije tako osuđujuća ocena kako zvuči. Više je to komentar na ograničenja tehnologije. Sedeti nasuprot Tomija Šelbija u Garrison Pabu odiše atmosferom onakvom kakvu biste želeli, sa zvucima paba oko vas, čašom dobre stvari u vašoj digitalnoj ruci. I glasovni rad je apsolutno solidan tokom čitave igre. Ali sve radi protiv vizualnog prikaza održavanja ove atmosfere.
Likovi animiraju kao igra iz ranog PS3 perioda, njihovi mrtvi pogledi i čudni manirizmi ih otkrivaju na svakom koraku. Možete interagovati sa iznenađujućim brojem predmeta, od bacanja strelica do pisanja po zidovima ili tablama, do korišćenja oružja i vatrenog oružja, ali ne možete direktno komunicirati sa ljudima. Oni jednostavno stoje i gledaju vas dok pokušavate da ih dodirnete ili ispitate. Sede sa staklastim pogledima dok ispustate cigarete na tepih, prolijevate alkohol svuda dok pokušavate da ga sipate ili im bacate voće da vidite šta će se desiti. Dok se bavite pucnjavom ili samo prolazite kroz okruženja, Peaky Blinders: The King’s Ransom je sjajan. Ali čim morate da komunicirate sa likovima, postaje izuzetno očigledno da ništa od toga nije stvarno.
Što se naravno, jedva može nazvati pravednom kritikom. Tehnologija ima svoje granice koje je Maze Theory najbolje pokušao prevazići i u mnogim aspektima im je to uspelo. Ne možete poreći divljenje koje ćete osećati kao fan serije dok ulazite u Šelbijevu kladionicu ili slušate kako Artur viče psovke samo nekoliko metara od vas. Uspeh je što su uspeli da angažuju Cilliana Murphyja i Paula Andersona za ovu igru, jer je samo slušanje njihovih izgovorenih replika spektakularno.
Međutim, sama igra biva zasenjena svojim svetom. Nisam najbolji kada je u pitanju korišćenje VR tehnologije, pa sam cenio činjenicu da sam mogao da igram celu igru sedeći uz korišćenje teleportacionih kontrola. Ali to je značilo da sam se malo mučio sa inercijom tokom pucanja, posebno u trenucima visokog naprezanja. Teleportaciono kretanje je sjajna opcija, ali ne prenosi baš realizam. Sa druge strane, male dodirne tačke rade zaista dobro, kao što je trenutno ponovno punjenje oružja i mogućnost odlaganja ključnih predmeta tako što ih jednostavno pustite. Vaš dnevnik, koji sadrži sve važne informacije o misijama i likovima, praktično se čuva u nevidljivoj torbi preko vašeg ramena.
Kao i većina dobrih VR igara, Peaky Blinders: The King’s Ransom je najbolji kada vas ne drži za ruku i vodi kroz malo dosadne ciljeve. Svaki put kad vas pusti da se zezate sa okruženjem, postaje bolja. Rani primer toga je kada možete sedeti u prvom području i igrati se VR pikada satima. Ne dobijate ništa za to osim dostignuća, ali je to kod mene probudilo želju za potpunom VR pikada igrom. Slično tome, lokacije poput pomenutog Garrison Paba deluju autentično, i iako vam Cillian Murphy izgleda kao maneken, ne možete poreći osećaj mesta koji je izuzetno prisutan.
Čak i kada priča dobija na zamahu i prelazite sa uloge običnog uličnog trkača na ključnog igrača u bandi, najimpresivniji trenuci su oni kada jednostavno radite stvari u VR-u. Neki sporedni zadaci su malo dosadni i podrazumevaju prenošenje informacija ili robe tamo-amo kroz razna oronula ulična područja, ali nijedno od tih mesta ne izaziva toliko oduševljenje kao lokacije preuzete iz serije. Svaki put kada morate da stanete i slušate nekoga kako vam govori šta treba da radite, počinje gubiti svoj sjaj.
Ipak, The King’s Ransom obavlja fantastičan posao za ono što jeste. Bez obzira na ograničenja tehnologije, ovo je sjajna avanturistička igra ispunjena ikoničnim likovima (u nekom smislu) i prepuna opasnog ozračja. Samo je šteta što toliko pati u vizualnom smislu i pruža tako malo uzbuđenja izvan glavne priče. Ipak, to je jedna od boljih VR igara svog žanra i pravi oda BBC-jevoj seriji. Pustite „Red Right Hand“ u pozadini dok igrate, i Peaky Blinders: The King’s Ransom će biti san svakog obožavaoca.