„Sephonie“ je jedna od onih igara koja doslovno pršti od ideja. Njen Steam opis ovako izgleda „3D platformer sličan Tony Hawku“, ima dugačke sekvence dijaloga koje su suštinski filozofska razmatranja, i jedan od osnovnih delova igre je katalogizacija svih biljaka i životinja podzemne mreže pećina – što radite putem minigre koja izgleda kao da je Tetris reinterpretiran kao slagalica sa 3 poklapanja.
Nažalost, takođe nema predstavu kako te ideje pretvoriti u posebno interesantnu igru.
Platformiranje i istraživanje čine najveći deo igre, pa su oni dobar početak za objašnjenje zašto Sephonie nije baš uspešna. Kartografirate ogromnu mrežu podzemnih pećina, ali nema stvarne hitnosti u svemu tome – jednostavno lutate unaokolo, padate sa ivica i počinjete ispočetka od poslednje tačke čekpointa, bez uputa ili naznake o tome gde treba da idete. Imate mapu, ali je jedva korisna – zamislite najmanje korisnu Metroidvania mapu koju ste ikada videli, pa je onda pomnožite nekoliko puta, i to je ono što imate ovde.
Najgore od svega, platformiranje je dosta teško. Morate uključivati i isključivati trčanje, i iako sam video igre koje omogućavaju prebacivanje trčanja, ne sećam se da sam ikada video da se to radi na tako frustrirajući način kao ovde – često bih trčao do smrti jer igra nije dosledno odlučivala da li i dalje trčite nakon što ste dvostruko skočili. Isto tako, možete trčati po zidovima… ponekad, donekle, i kad to uspete, više se oseća kao da ste naišli na grešku nego što ste nešto dobro uradili.
Na toj tački, skakanje je ogromno mučenje. Donekle možete dvostruko skakati, i donekle možete se odgurnuti od zidova da biste se više podigli, osim što uvek deluje nepredvidivo. Često bih stigao do ivice i nemao pojma zašto je taj put uspelo nakon što sam prethodnih pola tuceta puta propao. Fizika u Sephonie je nepredvidiva, a u platformeru je to jedan od najgorih zločina koje igra može da počini.
Što se tiče zagonetki inspirisanih Tetrisom i meč-3 igrama, manje reči o njima, to bolje. One nisu izazovne ni na koji način i ne dodaju vrednost igri ni na koji način. Deluje kao da su developeri Sephonie osećali potrebu da produže trajanje igre i ubacili su nekoliko besmislenih zagonetki samo kako bi mogli da kažu da je igra puzzle-platformer.
Naravno, ništa u Sephonie mi se nije dopalo. Nebitno je ako igra donosi puno ideja na sto ako nije u stanju da nijednu od njih uspešno sprovede, i sudeći prema ponuđenim dokazima ovde, to je definitivno slučaj sa Sephonie.